Vakif
Vakif Bošnjačkog instituta - Fondacija Adila Zulfikarpašića
Adil Zulfikarpašić je potomak stare bosanske plemićke porodice - bega Čengića. Rodio se u Foči 23. decembra, 1921.g.

Adil Zulfikarpašić je potomak stare bosanske plemićke porodice - bega Čengića. Rodio se u Foči 23. decembra, 1921.g., od oca Husein-bega i majke Zahida-hanume Čengić. Otac mu je bio veleposjednik, vlasnik najvećeg kompleksa šuma u Bosni i Hercegovini, dvadeset i pet godina gradonačelnik Foče i član Vakufskog sabora u Sarajevu. Adil Zulfikarpašić je odgojen u intelektualnoj i patrijahalno-vjerskoj sredini, u okruženju koje je uvjetovalo njegov veoma rani interes za izgradnju pravednijeg društvenog poretka. Tako da on, već kao gimnazijalac, sa šesnaest godina, pristupa komunističkoj omladini, da bi ubrzo bio primljen i u Komunističku partiju Jugoslavije. Godine 1937. isključen je iz fočanske gimnazije, zbog sudjelovanja u organizaciji štrajka u lokalnoj drvnoj industriji. Godine 1939. dolazi u sukob sa Partijom, pošto se opredjelio za gledišta književnika-komuniste Miroslava Krleže, kojeg je partijsko vodstvo isključilo zbog "idejnih skretanja". Zbog toga Adila Zulfikarpašića isključuju iz Partije. Pred Drugi svjetski rat vraćen je u partiju i postaje njen istaknuti aktivista. Djeluje ilegalno u Foči i Sarajevu. Godine 1941. upisuje se na Visoku ekonomsku školu u Beogradu. Početak rata zatiče ga u Foči. Tu počinje raditi na formiranju partizanskog odreda. Nakon izvjesnog vremena upućen je u Sarajevo na antifašistički rad. Ujesen 1941. prelazi u Kalinovački partizanski odred radi političkog rada sa omladinom. Ubrzo nakon toga on prelazi u novostvoreni odred "Zvijezda" kod Vareša.

U februaru 1942. godine Adila Zulfikarpašića su u Sarajevu uhapsile ustaše i nakon teškog mučenja osude na smrt. Zbog ugledne porodice i činjenice da su mu brata zaklali četnici pomilovan je na dvadeset godina robije. Kaznu je izdržavao u Zenici, pa u Sremskoj Mitrovici. Zatim ga transportuju u Lepoglavu. Putem uspijeva pobjeći. Dolazi u Cazinsku krajinu, zatim u Jajce, gdje formira Višu partijsku školu. Kada je uspostavljena narodna vlast postavljen je za šefa personalnog odjeljenja. Jedno vrijeme djeluje u Oblasnom komitetu u Mostaru. Pred kraj rata premješten je u oslobođeno Sarajevo, da do dolaska vlade pradstavlja civilnu vlast.

U prvoj vladi Republike Bosne i Hercegovine postavljen je za pomoćnika ministra trgovine. Doskora uviđa kako kod vodećeg komunističkog sloja umjesto idealizma ranih godina borbe dolazi jagma za materijalnim dobrima i ugodnim životom. Gubi vjeru u mogućnost zavođenja socijalne pravde, pa dolazi u dilemu: pomiriti se sa stvarnošću i živjeti u "sigurnosti" državne elite, ili sve napustiti i početi život iznova, izvan zemlje za koju se borio.

Odlučuje sve raskinuti i otići u emigraciju. Početkom februara 1946. bježi u Italiju, u Trst, gdje dobiva politički azil. Odatle odlazi u Rim. Izdržavala ga je neko vrijeme rodbina iz Turske. U oktobru 1946. prelazi u Austriju. U Insbruku i Gracu studira političke nauke. Za jednu američku novinsku agenciju piše članke o marksizmu.

Godine 1954. prelazi u Švicarsku. Tu počinje svoju političku borbu za bošnjaštvo afirmiše se kao istaknuti predstavnik bošnjačke dijaspore. Pristupa Liberalnoj internacionali. Jedno je vrijeme bio kontinentalni sekretar i član Izvršnog komiteta Liberalne internacionale. U tom svojstvu ulazi u elitne političke i ekonomske krugove Evrope. Okuplja najuglednije Bošnjake muslimane u emigraciji i radi ne projektu stvaranja Bošnjačke demokratske organizacije.

Iz Švicarske Adil Zulfikarpašić održava tijesnu vezu sa Bečom, gdje je već djelovala novostvorena jezgra bošnjačke demokratske emigracije. U novinama hrvatskih iseljenika u Americi objavljuje brojne članke o Bosni. U Beču počinje 1960.g. izdavati političko-kulturni mjesečni časopis "Bosanski pogledi". Prve suradnike nalazi u nizu uglednih bošnjačkih intelektualaca i ličnosti iz javnog i političkog života predratne Jugoslavije. Bosanski pogledi izlaze do 1967. godine, okupljajući muslimanske iseljenike širom svijeta, koji su pod utjecajem različitih nacionalnih i političkih struja u emigraciji bili sve više u opasnosti da izgube svoj kulturni i nacionalni identitet. 

Godine 1963., s grupom srpskih, hrvatskih, slovenskih i bošnjačkih demokratskih intelektualaca i političara, osniva u Stanstedu (Engleska), pokret nazvan Demokratska alternativa, koja izlazi sa programom reforme Jugoslavije kao decentralizovane i demokratski uređene zajednice, s potpunom ravnopravnošću svih nacija. Godine 1964., sa demokratski orjentiranim Bošnjacima oko "Bosanskih pogleda" pokreće osnivanje Liberalnog saveza Bošnjaka. Na kongresu u Minhenu, kojemu Zulfikarpašić predsjedava, sudjeluje osamdesetak predstavnika iz dvadeset zemalja. Organizacija je najviše nastojala uspostaviti suradnju sa ljudima iz zemlje, ne ulazeći u strukture emigrantske politike.

U periodu od 1965. do 1976. razvija uspješnu aktivnost na poslovnom polju, ustanovivši vlastitu uvozno-izvoznu i finansijsku firmu. Mnogo putuje, kako u svojstvu poslovnog čovjeka tako i političara, te ima prilike susresti se sa brojnim znanstvenicima, umjetnicima i političarima iz inozemstva, zemlje i emigracije.