Nagrade i priznanja
Dodjela Počasnog doktorata fakulteta pravnih nauka Univerziteta u Bihaću.

Adil-beg Zulfikarpašić, vakif, mecena, dobročinitelj, istaknuti borac za unapređenje kulturnog i obrazovnog života Sarajeva i općenito Bosne i Hercegovine, za svog života je primio brojna priznanja. Ovdje izdvajamo najznačajnija.

Počasni doktor pravnih nauka Univerziteta u Bihaću, 29.10.2007. godine

Na svečanoj sjednici nastavno-naučnog vijeća Univerziteta u Bihaću, povodom deset godina rada ove visokoškolske ustanove, akademiku Adil-begu Zulfikarpašiću dodijeljeno je zvanje počasnog doktora pravnih nauka, u prisustvu rektora Univerziteta iz Bihaća, Sarajeva, Banje Luke, Mostara, Tuzle, Zenice, Niša, Zagreba, uglednih profesora sa mnogih univerziteta, članova Vlade Unsko-sanskog kantona, gostiju iz Bosne i Hercegovine i inostranstva, te velikog broja drugih zvanica.

U obrazloženju nagrade, rektor Univerziteta u Bihaću prof. dr. Refik Šahinović i dekan Pravnog fakulteta prof. dr. Mujo Demirović istakli su da se prvi počasni doktorat Univerziteta dodjeljuje Adil-begu Zulfikarpašiću za izuzetno, visokomoralno i općeljudsko djelovanje na promociji mira, tolerancije, čuvanja identiteta bošnjačkog naroda, doprinos odbrani BiH, zaštitu ljudskih prava, razvoj društvene misli na polju pravnih i humanističkih nauka, političkoj pluralizaciji BiH, dugogodišnji rad na unapređenju nauka i umjetnosti u Bosni i Hercegovini, te nemjerljiv doprinos u razvoju naučnog i kulturnog života Bosne i Hercegovine kroz osnivanje i rad Bošnjačkog instituta.

U svom izlaganju, kao predsjednik komisije za dodjelu počasnog doktorata, prof. dr. Mustafa Imamović je, između ostalog, rekao: „Adil-beg Zulfikarpašić uspješno je u svojoj ličnosti spojio porijeklo iz stare begovske familije sa političkim iskustvom istaknutog pripadnika NOP-a i antifašističkog borca iz Drugog svjetskog rata te glasom i ugledom ranog političkog disidenta i emigranta.

Uz to je došla uspješna poslovna karijera na zapadu, praćena jednovremenim predanim i ustrajnim kulturnim, političkim i publicističkim radom na programu Bosne i Hercegovine i bošnjaštva. On je kao vitalan čovjek cijelo vrijeme nosio u svom duhu i intelektu život svoje domovine i njenog društva, nezavisno od vlastitih ili osobnih zaokupljenosti. U tom se smislu može reći da je Zulfikarpašićevo životno djelo tijesno povezano s cjelokupnom, u prvom redu modernom povješću BiH.

Primajući počasni doktorat pravnih nauka, akademik Adil-beg Zulfikarpašić u svom obraćanju je istakao da se „mladi u našoj zemlji moraju školovati i sticati znanja, da to moraju učiniti radom i učenjem jer je u nauci budućnost Bosne i Hercegovine i samo tako mogu osvijetliti obraz ove zemlje . Zahvaljujući se na dodijeljenoj tituli akademik Adil-beg je rekao da mu je ova titula posebno draga i da mu predstavlja čast jer je dobio od mladog Univerziteta ali i „od stare, herojske i ljute Krajine ”.

 

Govor prof. dr. Mustafe Imamovića na dodjeli Počasnog doktorata

„Cijeli život Adil-bega Zulfikarpašića bio je obilježen nastojanjima za afirmacijom bošnjaštva, i borbom za demokratizaciju političkog i društvenog života Bosne i Hercegovine, u skladu načelima liberalne demokracije.

Adil-beg Zulfikarpašić rođen je u Foči 23. 12. 1921. godine, u snažnoj i znamenitoj begovskoj obitelji, čiji korijeni sežu do početka XVI stoljeća. Osnovnu školu  završio je u Foči, a gimnaziju u Sarajevu.

Političke nauke i pravo studirao je u Gracu, Beču i Frajburgu. Mada je odrastao u intelektualno-vjerskoj sredini, Adil-beg Zulfikarpašić je još kao srednjoškolac, privučen idealima socijalne pravde, prišao komunističkom pokretu, prvo kao član SKOJ-a, a kasnije i Komunističke partije Jugoslavije.

U jesen 1941. godine otišao je u partizane. Početkom 1942. godine uhapsile su ga ustaške vlasti i nakon istrage i torture osudile na smrt. Pred sam čin strijeljanja kazna je, na intervenciju ličnosti koje su simpatizirale napredni pokret, preinačena na dvadeset godina robije. Pod dramatičnim okolnostima uspio je pobjeći iz zatvora u Zagrebu i povezati se sa Glavnim štabom NOV-a i partizanskih odreda Hrvatske. Odatle je upućen  na politički rad u Bosansku krajinu. Poslije rata imenovan je za pomoćnika ministra za industriju i  trgovinu u prvoj vladi Narodne Republike Bosne i Hercegovine.

Iako vrlo mlad, shvatio je da režim, uspostavljen 1945. godine, u pogledu ljudskih sloboda i građanskih prava nije sistem za koji se on četiri godine borio. Pored toga, bio je svjestan da BiH političko-ekonomski i kulturno nije definirana u dimenzijama svojih stvarnih sadržaja.
Posebno je bio nezadovoljan činjenicom da identitet bošnjačkog naroda nije bio priznat u novoj državi. Zbog toga se Adil-beg Zulfikarpašić već 1946. godine odlučio na  težak i nesiguran put u političku emigraciju,  otišavši najprije u Italiju, a potom u Austriju. On je time raskinuo s jednom etapom svog života, ali nijednog trenutka nije postao ptomijrnio ideologiju. Iz njegovih brojnih publicističkih radova i intervjua vidi se da on na predratnu komunističku aktivnost i godine provedene u partizanima nikada nije prestao gledati s naglašenim simpatijama.

Do posljednjeg dana svog dugog i aktivizmom ispunjenog života ostao je dosljedan antifašista, liberalno-demokratske orijentacije. Od 1954. godine nastanio se u Švicarskoj, radeći kao novinar i publicista, a kasnije kao predavač na univerzitetu, izdavač i uspješan poslovni čovjek.

Pored svih teškoća emigrantskog života Adil-beg Zulfikarpašić je stalno bio  zaokupljen Bosnom i bosanskom politikom. Ideju o Bošnjacima kao nacionalnom identitetu bosanskih i sandžačkih muslimana nosio je još iz porodične tradicije a u toku političkog rada u emigraciji tu je ideju razvio  u sistem, koji je, nakon dugih i upornih osporavanja, 1993. godine napokon prihvaćen kao državotvorni stav bošnjačke politike.

Adil-beg Zulfikarpašić je u svojim emigrantskim godinama, odlučnom političkom akcijom, na ideji bošnjaštva uspio okupiti znatan dio muslimana emigranata, posebno intelektualaca. On je u tu svrhu pokrenuo 1960. časopis „Bosanski pogledi“, kao tribinu putem koje su Bošnjaci sebi i svijetu objašnjavali i predstavljali vlastitu povijesnu i intelektualnu poziciju. Ta pozicija podrazumijevala je na prvom mjestu odlučno vraćanje bošnjaštvu kao stvarnoj i jedinoj bosanskomuslmanskoj nacionalnoj identifikaciji.

Zulfikarpašić je istovremeno pisao o pitanjima nacionalno-političke orijentacije među bošnjačkom emigracijom, bošnjačkom nacionalnom stajalištu i BiH, srpskim i hrvatskim koncepcijama o BiH, pitanjima srednjovjekovne Bosne i teorijama o bogumilstvu, bosanskim muslimanima kao faktoru mira između Srba i Hrvata, i demokratskoj alternativi  razrješenja jugoslavenske krize. Taj spisateljski rad  objavljen je u dvadesetak knjiga teorijskih rasprava, članaka, intervjua i sjećanja.

Uz kontinuiran publicistički rad Zulfikarpašić je neprekidno bio politički angažiran. On je političar s dugim i bogatim evropskim demokratskim iskustvom. Kao takav on se još 1957. godine angažirao na uspostavi Saveza liberalnih izbjeglica iz Jugoslavije, odnosno Komiteta liberalnih izbjeglica za čijeg je kontinentalnog sekretara izabran 1960. godine. Njegovim nastojanjem Liberalni savez Bošnjaka je primljen u Liberalnu internacionalu, a on sam  biran je za člana njenog izvršnog komiteta. Jedan je od utemeljitelja “Demokratske alternative”, utjecajne emigrantske grupacije, koja se zalagala za demokratizaciju komunističke Jugoslavije i njenu decentralizaciju.

Adil-beg Zulfikarpašić je najproduktvinije godine svoga života posvetio političkim i kulturnim aktivnostima, vezanim za afirmaciju BiH i Bošnjaka. U tom sklopu on je 1988. godine utemeljio u Cirihu Bošnjački institut, kao  fondaciju sa bogatom i vrijednom zbirkom knjiga, slika, dokumenata, rukopisa i druge arhivske građe.

Početkom dramatičnih promjena u Jugoslaviji, Adil-beg Zulfikarpašić se vratio u zemlju 1990. godine i kao jedan od osnivača SDA aktivno se uključio u politički život BiH. Zbog određenih neslaganja sa dijelom vođstva SDA napustio je stranku i osnovao Muslimansku bošnjačku organizaciju, kroz koju je obilno, politički i materijalno pomagao borbu protiv agresije na Bosnu i Hercegovinu.

Nakon zaključenog mira Adil-beg Zulfikarpašić je sve zbirke Bošnjačkog instituta iz Ciriha prebacio u Sarajevo, gdje je 24. maja 2001. godine uvakufio Institut u novoizgrađenom zadanju. Institut sadrži bogatu biblioteku, galeriju umjetničkih djela, arhiv sa zbirkom rukopisa i specijalnim zbirkama.

Time je dao nemjerljiv doprinos unapređenju kulturnog života Sarajeva i općenito BiH, zašto mu je Grad Sarajevo odao priznanje dodjelom  Šestoaprilske nagrade 2002. godine. Sljedeće, 2003. godine Adil-beg Zulfikarpašić izabran je za počasnog člana Akademiju nauka i umjetnosti BiH čime mu je odato veliko priznanje za njegov dugogodišnji rad na unapređenju nauke i umjetnosti u BiH.

Adil-beg Zulfikarpašić je decenijama privlačio pažnju javnosti, o čemu svjedoči i činjenica da su o njemu i njegovom radu pisali brojni autori, među kojima Milovan Đilas, Ivo Banac, Mika Tripalo, Vlado Gotovac, Mustafa Imamović, Branko Pešelj, Vladimir Pavlinić, Enes Karić, Mirko Galić, Nadežda Gaće, Luka Mičeta, Šaćir Filandra i drugi.

Adil-beg Zulfikarpašić uspješno je u svojoj ličnosti spojio porijeklo iz stare begovske familije sa političkim iskustvom istaknutog antifašističkog borca iz Drugog svjetskog rata, te glasom i ugledom ranog političkog disidenta i emigranta. Uz to je došla uspješna poslovna karijera na Zapadu, praćena istovremenim predanim i ustrajnim kulturnim, političkim i publicističkim radom na programu Bosne i Hercegovine i bošnjaštva.
Bez ikakve ograde danas se može kazati da je životno djelo Adil-bega Zulfikarpašića nerazlučan dio moderne povijesti Bosne i Hercegovine.“
 
 

Povelja počasnog člana ANU BiH, 21.4.2003.

Istaknuti naučni, kulturni i javni djelatnici i humanisti, Adil Zulfikarpašić, Bogdan Bogdanović i Ivan Supek u ponedjeljak, 21.4.03.godine, su u Sarajevu zvanično proglašeni počasnim članovima Akademije nauka i umjetnosti BiH.

Adil Zulfikarpašić, Bogdan Bogdanović i Ivan Supek izabrani su za počasne članove ANU BiH na izbornoj skupštini Akademije koja je održana u maju 2002.g. Kako je istakao predsjednik Akademije Božidar Matić, za 51 godinu Akademija je izabrala svega pet počasnih članova, a prvi počasni član bio je Josip Broz Tito.

Referate o počasnim članovima podnijeli su akademik Muhamed Filipović o Adilu Zulfikarpašiću, Akademik Ivan Štraus o Bogdanu Bogdanoviću i akademik Arif Tanović o Ivanu Supeku.

Povelje trojici počasnih članova ANU BiH uručio je potpredsjednik Akademije akademik Ljubomir Berberović. 

Dodjeli povelja u ANUBiH prisustvovao je veliki broj prijatelja dobitnika povelje, predstavnici javnog, kulturnog i političkog života zemlje, kao i predstavnici diplomatskog kora u BiH. Bili su tu, između ostalih i članovi Predsjedništva BiH Sulejman Tihić i Dragan Čović, ministar obrazovanja i nauke FBiH dr. Zijad Pašić, ministar za kulturu i sport FBiH Gavro Grahovac, gradonačelnik Sarajeva Muhidin Hamamdžić, H.E. Josip Vrbošić, ambasador R. Hrvatske u BiH, i mnogi drugi.   

Povodom proglašenja za počasnog člana ANUBiH, čime mu je odato veliko priznanje za njegov dugogodišnji rad na unapređenju nauke i umjetnosti, Adil Zulfikarpašić je primio brojne telegrame-čestitke od prijatelja, drževnih zvaničnika i institucija, te stranih diplomata u BiH. 


Govor akademika Muhameda Filipovića na proglašenju Adila Zulfikarpašića za počasnog člana ANUBiH

„Veoma je teško jednim prigodnim govorom predstaviti tako bogat život, koji se odvijao uz toliko burnih i odsudnih događanja, kakav je proživio čovjek kojeg danas proglašavamo u zvanje počasnog člana ANUBIH – Adil-bega Zulfikarpašića. Niko se među nama u Akademiji nije dvoumio ko je onaj koji ovu najvišu počast, koju ova Akdemija može uopće ukazati, zaslužuje.

Bili smo složni u mišljenju da je upravo Adil Zulfikarpašić onaj koji je svojim životom, onim što je od njega načinio i onim što je od tog života drugima dao, čovjek koji dokazuje najmanje tri važna momenta jednog bogatog i ka dobru svih ljudi usmjerenog života. Prvi je, beskrajna ljubav i odanost svojoj zemlji i svom narodu. Drugi je, nastojanje da se u životu, bez obzira na prilike u kojima se on živi, postigne ono najviše što je u dosegu ljudskih mogućnosti.

Treći je, da se, od svega što se u životu postiže, veliki dio namijeni drugim ljudima, tj. uvjerenje da se pravi ljudski život mora potvrđivati djelima koja donose dobro svim ljudima. Adil je živio jedan takav život, sasvim u skladu sa tradicionalnim shvatanjem smisla ljudskog života kod nas bosanskih muslimana.Naime, u tradiciji je našoj da je čovjek dužan svoj život ne samo Allahu dželešanuhu nego i svim drugim ljudima, koji samo kao zajednica pravih ljudi ostvaruju božiju namisao o stvaranju svijeta i čovjeka.

Zbog toga je čovjek dužan da iza sebe ostavi dobro koje će biti namijenjeno svim ljudima u svijetu i posebno njegovoj ljudskoj zajednici. Zar ima i može biti nešto ljepše nego doživjeti da ljudi prepoznaju i priznaju jedan takav život. Tim taj život biva krunisan i ostvaren kao istinski ljudski život.

Adil Zulfikarpašić je rođen u starom bosanskom gradu Foči, nekadašnjem sjedištu Hercegovačkog sandžaka, u poznatoj obitelji Čengić i u njenom ogranku Zulfikarpašić. Obitelj je bila bogata, utjecajna i značajna po ulozi u javnom životu Bosne i Hercegovine. Kao sin Husein-bega Zulfikarpašića, utjecajnog i bogatog Fočaka, Adil je imao sve uvjete da raste, da se školuje i da u životu ostvari svaku svoju osobnu želju.

Međutim, kako je davno rečeno, ni jedan plemenit ni pravi čovjek ne može misliti samo na sebe, kada u njegovoj blizini žive ljudi u nesreći i nevoljama svake vrste. Tako se i Adil još kao učenik, priključio onom pokretu koji je tada zastupao načela pravde i jednakosti među ljudima. Bio je on tada jedan od brojnih sinova bosanskih uglednika i aristokrata koji su, u dilemi između desnog nacionalističkog i lijevog internacionalističkog radikalizma, vođeni idealom pravde i jednakosti ljudi, odabrali ovaj drugi i time učinili izuzetnu uslugu svome narodu.

To se ubrzo iskazalo u strašnom ratu za oslobođenje zemlje i pobjedu nad fašizmom, u kojem je Adil kao veoma mlad čovjek učestvovao kao prvoborac i istaknuti funkcioner. Bio je na položaju ministra, kada je odlučio da emigrira, pogođen činjenicom da su ideali slobode zamijenjeni uskogrudošću jedne vlasti, koja želi nasiljem ostvariti dobro za sve ljude. Od februara 1946. godine, Adil se nalazi u emigraciji. Živeći u emigraciji Adil je upoznao ljude u jednom novom svjetlu i naučio nauk života čovjeka bez prava i bez zemlje.

Ogroman napor je trebao da se sva iskušenja emigracije i to one koja je bila pocijepana po svim šavovima, nacionalnim vjerskim, kulturnim i politički, slično kao i danas naša domovina, da se iznese čist obraz i da se pri tome učini i ostvari nešto više, nešto jedinstveno kod nas. Adil je u emigraciji stvorio bogatstvo, stvorio ugled u demokratskim političkim krugovima i započeo ostvarivati projekt, koji je imao za cilj da prvo, doprinese osvještavanju njegovog naroda Bošnjaka, a zatim i demokratizaciji cijele naše zemlje.

On je bio jedan od inicijatora Demokratske alternative, nosilac ideje bošnjaštva, kao nacionalnog određenja našeg naroda, glavni promotor njegovog uključenja u europske demokratske tokove i inicijative, ali ujedno i stvaralac Bošnjačkog instituta u Cirihu, koji je mogao postati centar tog procesa našeg demokratskog političkog, kulturnog i znanstveno europskog i nacionalnog osvještavanja.

U okviru takve djelatnosti, Adil je postao jedna od vodećih ličnosti Demokratske alternative jugoslovenskom komunističkom totalitarnom režimu. Istovremeno, svojim radom, Adil je postao značajna ličnost svjetskog liberalnog pokreta i član Egzekutive Liberalne internacionale. Izdavanjem lista «Bosanski pogledi», postao je nesumnjivi promotor i nosilac svih značajnih inozemnih političkih, kulturnih i drugih inicijativa bosanskih muslimana u svijetu i u Bosni i Hercegovini.

Ipak, sve što je Adil Zulfikarpašić učinio za demokratiju u bivšoj zemlji, za našu bosansku političku sredinu, sve što je učinio za pojedince i grupe, kojima je cijelo vrijeme komunističkog režima pružao nesebičnu pomoć, zasjenila je veličina njegovog najznačajnijeg djela, koje je na polju javnih interesa i nacionalne kulture učinio. Radi se o stvaranju Bošnjačkog instituta.

Adil je započeo stvarati taj institut kao studijsku biblioteku, arhivu i središte intelektualnog interesa za sva pitanja koja se tiču povijesnog i aktualnog života Bosne i Hercegovine, šire tadašnje društvene zajednice i svega oko tog kompleksa pitanja, koji je, ogromnim Adilovim zalaganjem i materijalnim ulaganjima, prerastao u respektabilan znanstveni institut u Švicarskoj, gdje je bilo originalno njegovo sjedište i napokon, kako je to Adil oduvijek želio, i u njegovoj rodnoj Bosni, u njenom duhovnom, kulturnom, političkom i privrednom centru-gradu Sarajevu.

Adilov institut je jedna od najvećih zadužbina ikada načinjenih u Bosni i Hercegovini, a u našoj je zemlji, u sretnijim vremenima, bilo mnogo ljudi koji su veliki dio svog bogatstva namjenjivali javnim potrebama, stvarajući velike zaklade, kao što su Gazi Husrev-begova, Ferhat pašina, Karadžoz-begova, Behrambegova i td. Sve su te zadužbine bila ulaganja velikog dijela lične imovine tih ljudi za opće dobro svih svojih sugrađana.

Po općem priznaju i uvjerenju, Adil-begov vakuf, zgrada, prebogate zbirke knjiga, bogate arhive dokumenata, zbirke vrijednih umjetnina, te sve što institut kao pogodnost za moderan znanstveni rad pruža svojim ljudima, predstavlja svakako jedan od najvećih i najznačajnijih vakufa cijele naše historije.

Zbog toga, što je cijeli svoj život posvetio borbi za slobodu i samosvijest svog naroda i za dobro cijele naše višenacionalne zajednice, zbog toga, što je bio u tom pogledu dosljedan i nije se dao omesti momentalnim političkim i drugim licitacijama historijskih i nacionalnih vrijednosti i zbog toga, što je svom narodu, njegovoj kulturi i znanosti, ostavio ogroman legat, mi smatramo ne samo da smo imali veoma mnogo razloga i argumenata nego i da smo bili obavezni da Adilu Zulfikarpašiću odamo ovo priznanje, najveće u našoj moći i da ga, kao prvog, u eventualnom budućem slijedu, u našoj državi Bosni i Hercegovini, izaberemo za počasnog člana ove akademije.“