Reisu-l-ulema Mustafa ef. Cerić
Adil-beg Zulfikarpašić 1921. - 2008.
Nakon klanjanja dženaze, reisu-l-ulema Mustafe ef. Cerić se obratio prisutnim prigodnim govorom

Danas se opraštamo od našeg Adil-bega od čovjeka čiji životni vijek veže dva stoljeća našeg trajanja. Punina njegova života je veća od njihove zgusnutosti, a njegova vrijedna ostavština trajnija od dužine njegova zemaljskog postojanja.

Kao da je bilo dovoljno da se rodi i dobije ime Adil. Adil je onaj koji traga za pravdom. U tom imenu, u toj tajanstvenosti značenja bila je šifra njegova djelovanja. Hoditi i broditi za pravdom, sa njegovom vizijom ispravnosti pojedinačnog i i društvenog života, za pravednim uređenjem zajedničkih interesa – države i ispravnim vođenjem ličnog života – dostojanstvom. Rođen kao posljednje, sedamnaesto, dijete u uglednoj plemićkoj porodici, „u svili i kadifi“, uživao je u pažnji i ljubavi svojih roditelja i brižnosti starije braće i sastara.

Od svog rahmetli oca Husein-bega, intelektualca, političara, veleposjednika naučio je da je Islam temelj života, da je smrt bliža od jake za vratom, a da se sa svojima treba halaliti uvjek kad se krene na put, jer na onaj svijet se treba ići bez dugova prema ljudima. Od svoje rahmetli majke je naučio poštovati druge i štititi prava slabijeg. Udobnost u kojoj je živio, u ranoj mladosti, nije ga ogrubila da ne vidi bijedu i nepravdu u kojoj je živila većina.

Uprkos tradicionalnim islamskim vrijednostima kojima je pripadala njegova porodica, on se kao mladić/dječak aktivno uključio u komunistički pokret vjerujući u ideale socijalne pravde. Od 1941. je u partizanima, aktivno odbijajući zlo fašizma. Gnušao se ideje da neko može biti ubijan, progonjen, obespravljen po osnovu rase, nacije, vjere, on Adil – tragalac za pravdom. Idealizirana slika partizanskog pokreta, potkopana je vrlo rano njegovim očevidom ubistva Bošnjaka muslimana u fočanskom kraju od strane partizana, iz njegove jedinice. Te slike je nosio trajno u sjećanju, a opisao ih je u potresnom zapisu koji je bio zabranjen u komunističkoj Jugoslaviji. Bol nad stradanjem sunarodnika nadjačana je potrebom borbe protiv strašnog zla fašizma.

Nakon kraja rata, umjesto pobjedničkih lovorika koje su ga zasluženo čekale, izabrao je opet borbu za pravdu. Njegovi Bošnjaci nisu bili priznati Ustavom komunističke Jugoslavije, ljudske slobode i građanska prava bili su daleko od njegovih mladalačkih i partizanskih ideala, a Bosna i Hercegovina nije bila politički, ekonomski i kulturno definirana u dimenzijama njenih stvarnih sadržaja.

U emigraciji opasnoj i tmurnoj, tijesnoj i tuđoj, Adil-beg govori i piše o Bosni i Hercegovini, o Bošnjacima. Dok njegovi Bošnjaci u domovini popunjavaju rubriku „neopredjeljeni“ i ispunjavaju ćelije komunističkih zatvora zato što hoće šaku slobode na dedinoj bašči, Adil-beg nosi svijeću demokratije i bošnjaštva kroz beskrajni tunel komunizma. Rizikujući vlastiti život, sigurnost, osudu na izoliranost i samoću, piše, putuje, govori po svijetu i Evropi pronoseći zabranjeno ime Bošnjaci. Trajno poštuje svoje roditelje, porodicu i rođake i u srcu nosi svoju ljubav, Bosnu.

Kao uspješan biznismen, intelektualac, demokrata, pred sobom ima čitavu Evropu, ugled, počasti, ugodnost, ali kao čovjek i emigrant jasno zna – bez svoje države i svoga naroda nema punine života. Kada je brutalni režim bivše države 1983. pohapsio muslimanske intelektualce u Sarajevu, Adil-beg se pokazao u punini svoje ljudske ličnosti. Pokrenuo je snažnu, sistematsku, opširnu i odlučnu kampanju na Zapadu. Držao je govore, davao intervjue, optužio komuniste za progon slobode izražavanja i vjerovanja. Plaćao je novinare, poticao utjecaj na medije, političare.

Na drugoj strani slao je finansijsku pomoć porodicama svih uhapšenih, delikatno čuvajući njihovo ljudsko dostojanstvo, obrazlažući da on novac ne šalje kao pomoć već podršku za plaćanje advokata. Kada se majci jednog od osuđenih na dugogodišnju kaznu zatvora javio telefonom iz Ciriha da je okuraži ona se uplašila od pomisli da razgovara sa čovjekom iz „emigracije“.

Adil-beg se ponosio što je musliman. Bio je aktivan član islamske zajednice. Vodio islamsku zajednicu u Cirihu, pomagao muslimane, davao pomoć islamskim džematima, džamijama. Uvakufljavao. I kada se nije slagao sa hodžama, „klerom“ – kako bi ponekad govorio, uvjek je poštovao vrijednosti Islama i pozivao se na njih. Svoj Bošnjački institut smatrao je islamskim vakufom. Duboko usađene, tradicionalne vrijednosti islamskog morala bile su mu mjera kritike na naše današnje stanje koje ga je brinulo. Adil-beg je odselio iz Bosne i Hercegovine tragajući za svojom i našom slobodom, državom, imenom i dostojanstvom. Adil-beg se vratio u Bosnu i Hercegovinu da s nama gradi sve to. Ibrahim a.s. je u Mekki sagradio Kabu, a onda otišao. Potom se vraćao svojoj Kabi. Muhamed a.s. je otišao iz Mekke tražeći slobodu za svoju vjeru i svoj ummet. Muhamed a.s. se vratio iz Medine u Makku proslavljajući slobodu koju je dobila njegova Mekka i njegovi sugrađani. Gazi Husrev-beg, Bošnjak, se vratio u Sarajevo i bogatstvo koje je stekao putem istoka ugradio u svoj vakuf u Bosni.

Adil-beg, evropljanin, Bošnjak, se vratio u Sarajevo i bogatstvo koje je stekao putem zapada ugradio u svoj vakuf u Bosni. Adil-beg je iz Ciriha u Evropi došao u Sarajevo u Evropi, Adil-beg je iz slobode i razvijene Švicarske došao u svoju lijepu i gizdavu Bosnu i Hercegovinu. Rahmetli Adil-beg je pokazao da se sa svojom vjerom i svojim vrijednostima može ići u Evropu i svijet radi učenja, poslovanja i zarade, ali da se sve to treba onda donijeti u svoju Bosnu i Hercegovinu.

Adil/ tragalac za pravdom i pravednošću, slobodom i domovinom, veliko bogatstvo koje je stekao ostavio je svojoj najvećoj ljubavi Bosni. Bošnjački institut on je ostavio podjednako svoj svojoj djeci – generacijama Bošnjaka i Bosanaca koji će doći. Kazivanje o životu našeg Adil-bega je kazivanje o našoj Bosni i nama Bošnjacima. Adil-beg Zulfikarpašić je najveći vakif u Bosni poslije Gazi Husrev-bega.

On je svoj vakuf udružio sa sa Gazi Husrev-begovim i time nas naučio kako se Bošnjaci udružuju u dobru. Dok nas ovog časa Adil-begova duša gleda u ovom skupu, mi se zavjetujemo da ćemo se vraćati, živjeti i ostajati ovdje, ponosni i hrabri u svojoj domovini Bosni i Hercegovini. Molimo Allaha dž.š. da Adil-bega nagradi za dobra djela i oprosti mu grijehe, njegovoj porodici dadne sabur a nama pouku.