Otvorena izložba „Akvareli Fuada Arifhodžića“

Sinoć je u Bošnjačkom institutu – Fondaciji Adila Zulfikarpašića, povodom predstavljanja Legata Fuada Arifhodžića, otvorena izložba „Akvareli Fuada Arifhodžića“, na kojoj je, pored trideset djela iz Legata, izloženo i 79 djela iz privatne kolekcije ambasadora Nerkeza Arifhodžića. Izložbu je otvorio gospodin Gradimir Gojer, a velikom broju prisutnih su se obratili i ambasador Nerkez Arifhodžić, gospodin Zlatko Lagumdžija i gospođa Amina Rizvanbegović Džuvić. Otvorenje izložbe svojim nastupom je uveličao student Muzičke akademije, gitarista Amar Biser.

Izložba je otvorena do kraja 2016. godine, a posjetitelji je mogu pogledati svakim radnim danom i subotom, od 8.00 do 16.00 sati u prostoru Bošnjačkog instituta.

Fotografije sa otvorenja možete pogledati na Facebook stranici Bošnjačkog instituta.

U nastavku donosimo tekst gospodina Gradimira Gojera, koji je objavljen u katalogu izložbe.

RAZNOSLOJNI LIKOVNI SVIJET FUADA ARIFHODŽIĆA

Svojedobno sam, pišući o stvaralaštvu Fuada Arifhodžića, nadahnut golemim dijelom njegovog opusa posvećenog voljenom gradu, napisao da je riječ o slikaru Sarajeva... Pregledavši široko postavljen izbor slika za izložbu u uistinu prestižnom prostoru Bošnjačkog instituta, morao sam bitno korigirati ne samo formalne oznake i naslov teksta već, prije svega, suštinsku estetsku oznaku onoga što se ovom prigodom stavlja na uvid likovnoj publici Sarajeva.

Fuad Arifhodžić jeste, nesumnjivo, slikar Sarajeva, njegovih veduta, prizorišta ovoga pitoresknog božanskog mjesta, u različitim godišnjim dobima, ali i u različito doba dana... Ovaj iznimno zanimljiv izbor, koji je vjerojatno prvi ozbiljan izbor nakon slikareve smrti, donosi, bar za mene, širinu motivske zapućenosti slikara, kao i stilske metamorfoze, koje na stanovit način svjedoče o širini i dubini slikarskog pjesništva ovoga iskusnog maga likovnosti u BiH.

Arifhodžić nije bio fasciniran samo i isključivo motivima Sarajeva, koje je bilo i koje jest, što potvrđuje i  ovaj izbor prezentirajući široku paletu motivske razuđenosti vezane za neke prirodne toponime...

Slikareva opsjednutost morem, vodom en generale, kao i pojedini motivi riba ili, pak, mrtvih priroda, kao da govore o bogatom učitavanju u stvarnost, bez naročitih odmaka od te stvarnosti. Arifhodžić nije realističan u bukvalnom smislu riječi, jer njegovi prizori uhvaćeni u ono što se zove slikareva likovna lingva niti u jednom trenutku ne robuju prvoj instanci pogleda na stvarnost, predmete i pojave u njoj...

Slikar je očito fasciniran punoćom života koji pulsira na njegovim slikama. Taj život nikada nije preslikavanje sušte realnosti, već pokazuje gotovo ontološku odmaknutost od realnosti. Slikar odmiče stvar da bi bio što uvjerljiviji i vjerodostojniji. On to čini snažnom imaginacijskom ravni u kojoj sudjeluje sirova realnost, ali i poetsko osjećanje za prostor i vrijeme u kojem nastaju njegova imaginacijska prizorišta. Kada se, primjera radi, bavi ribom kao čudesnim motivom životodajne magme, u istom trenutku njegova slika pokazuje dubinski akvamarin, ali i neku kozmičku poziciju ribljeg svijeta i svojevrsnog slikarevog gonetanja dubina morskih i onih riječnih...

Nekoliko slika predstavlja potpuno iznenađenje za autora ovih redaka. Nismo jednostavno naviknuti; nije nas velikim dijelom svoga opusa Arifhodžić vodio u neke tematske cjeline, poput akta ili, pak, prizora koji nemaju ritualnost gradskosti, dominantnu urbanizaciju, kojoj je on bio neminovno podvrgavan kada se svojom fascinacijom uvijek vraćao na motive Sarajeva, pa čak i na motive Sarajlija, na način koji pokazuje humanističku svijest ovog majstora slikarstva, da grad gradom čine ljudi. Zato u Arifhodžićevim prizorima progovara duša Sarajeva; nastambe, bogomolje, mezaristani su mjesta trijumfa ljudskosti...

Prisjetio sam se pjesničkog izričaja koji za mezaristan Alifakovca veli: „Baščo mrtvih...“ Upravo tako pogled s Alifakovca slika Arifhodžić i kao da u njegovu sliku ulaze sve sjeni, sve duše onih koji počivaju ponad dragog im grada... Ta dubinska suština Arifhodžićeve slike nije, naravno, ni u jednom trenutku zasjenila njegov crtački virtuozitet. Njegovi bašluci žive punoćom moćnog crtačkog oblika, ali negdje na sarajevskom horizontu iscrtava slikar čudesni srcegram svih onih mrtvih; oni postaju protagonistička suština, oni daju metafizičku boju i odsjaj slici koja niti jednog trenutka nije tek i samo preslika gole stvarnosti...

Spominjući riječ virtuozitet uz kompletan slikarski opus Fuada Arifhodžića, imam ozbiljne dokaze da je trijumfalan zanat kojim on oživljava, iz faze pogleda u fazu gotovo psihološke sonde, sve što se reflektira na kompletno osjećanje slikarske akribije.

Ovaj izbor nosi još jednu značajku: kao da je slikar neke teme, poput akta i ženske dominacije, svjesno ostavljao za trenutak šireg uvida likovne publike u njegov opus s vremenske i gotovo psihološke distance. Da je živio u likovnim kulturama poput francuske ili talijanske, Arifhodžić bi za života imao ozbiljne sljedbenike, ne epigone, već slikare koji, upravo logikom kojom pokušavam objasniti neke dijelove njegovog opusa, nalaze putove do suštine i humanističke srčike predmetnosti i pojava koje su slikara opsjedale i fascinirale.

Uz ozbiljan izbor napravljen za ovu prigodu – zahvaljujući Bošnjačkom institutu, vakufu Adil-bega Zulfikarpašića, i suverenom načinu likovnog rezoniranja Nerkeza Arifhodžića, koji je u stvaralaštvu svoga oca prepoznavao sve karakteristike o kojima ovdje svjedočim – Arifhodžić mlađi ovom je izložbom učinio više od svojevrsnog omaža očevom djelu. Njegovo kopanje po suštini toliko je dominantno da ne ostaje na površinskim konstatacijama nekih motiva za koje do danas šira publika nije znala. To kopanje po suštini ušlo je u prostor artističkih adekvata, kako slikarevom virtuozitetu tako i načinima rituala življenja, koje je ovaj gospodstveni čovjek, jedan od posljednjih raritetnih primjeraka sarajevštine, sobom nosio, ostrašćujući generacije ljubitelja njegove slikarske magije, prije svega onim što se zove kozmopolitski pogled na našu sarajevsku sredinu, ali i na sve druge motive koji zrcale iz širokopozicioniranog opusa ove slikarske gromade, originalne u mjeri dubokog doživljavanja životnih pojavnosti, pa čak u pojedinim trenucima i transcendentalne odmaknutosti od grube realnosti...

Posebna karakteristika ovoga izbora iz bogatog slikarskog opusa je poetska dominacija boje, koja se prelijeva sa slikarskog platna izravno u cerebralni sloj našeg promatranja. Te Arifhodžićeve boje i u jeseni, i u snježnom zimovanju, kao i u ljetnjem lagodnom ljeskanju mora – suštinski nadahnjuju gotovo nestvarnim prodorom u ono što nazivamo onostrana žudnja. Upravo tako, slikar onostrano gleda na realnost, transcendirajući ka irealnom, ali irealnom u filozofskom smislu; ka irealnom kao nevidljivom metafizisu, koji kao da će se pojaviti, svakog trenutka, iz drugog kuta slikarevog imaginacijskog vrela.

Strpljivošću slikarskog perfekcionizma Arifhodžić je gradio prizore, a njegovo nedoumijevanje, kada je u pitanju to metafizičko bílo slike, proizlazilo je iz konstantnog osjećanja da je slikati ne samo stvar božanskog dara i nadahnuća, koje je u slučaju ovog slikara nesumnjivo, već da je slikati prizore životne realnosti imperativ da se dosegne humanistička ostrašćenost...

Iz slikarevih prizora čitam dvije konstante: njegov hedonizam, ali istodobno i njegov gotovo rudarski način formiranja slike, kojom dominira osjećanje neke čudne melankolije. U njegovim nestvarnim, zagasitim bojama iščitavam stihovanu suštinu pjesničke duše Mejlija ili, pak, nimalo ilustrativnih zapisa Mula Mustafe Bašeskije.

Slikar Sarajeva, trudeći se da kozmopolitizira svaku temu kojom se bavi, pokazuje kroz taj postupak, prije svega, trijumf zanatskog virtuoziteta, a potom smisao za jasnu razliku, za različitost poimanja svega onoga što postaje dijelom njegovog imaginacijskog plana.

Stvaranje legata, zbirke umjetnikovih djela pod stručnom, kulturologijski preciznom auspicijom Bošnjačkog instituta nije samo obogaćenje artističke stvarnosti Sarajeva i BiH već je u ovom slučaju  riječ ne o kultnom, nego o kulturološki do kraja preciznom odnosu prema slikarskom opusu Arifhodžića, kao simbolu jedne slikarske epohe u Sarajevu. Ovdje je riječ o mnogo suštinskijem zahvatu Bošnjačkog instituta, koji slijedeći tekovine svog ktitora i osnivača ne propušta prigodu da značajne opuse poput onog Mersada Berbera i Safeta Zeca, kao i Arifhodžića na svoj način ne arhivira, već živo, da življe ne može biti, kontekstualizira u životne i umjetničke epohe koje ovaj grad i ova država proživljavaju kao svojevrsno nadrastanje bola, ne lamentirajući nikada nad tragovima prošlosti, već stvarajući kroz presjek, i to onaj zlatni presjek značajnih umjetničkih opusa, sliku o jednom vremenu koje će generacijama koje dolaze ostaviti mogućnost komparativnog uvida u sve ono što je blistavo u povijesti bh. umjetnosti, a što izdržava i sud vremena, pa i nastrožije kriterije u povijesti umjetnosti.

Ova izložba ne legitimira samo jedno vrijeme, slikarske pravce u njemu, već mnogo značajnije otvara kontekstualnu paralelu sa svim onim što je povijest umjetnosti verificirala kako kod nas tako i u Europi i svijetu.

Slikarski svijet Fuada Arifhodžića nije ovom izložbom samo isplovio iz tihih zrcala koje su uspostavili vlasnici njegovih umjetnina, dapače, ova izložba skrenula je pozornost, u to sam duboko uvjeren, da smo prekritični prema našem slikarskom i uopće kulturnom zaleđu, a iznimno nekritični prema svemu onom što dolazi kao novum i sa zapadnih i sa istočnih meridijana.

Izložba koja plijeni širinom uvida u umjetnikovo djelo, koncentracijom energije slikarskog umijeća, u precizno određenim cjelinama, koje do sada nisu bile dostatno poznate, a još manje valorizirane.

Gradimir Gojer

 

https://www.facebook.com/bosnjackiinstitut/photos/?tab=album&album_id=796560420495293

 

Otvorena izložba „Akvareli Fuada Arifhodžića“