Tekst Zije Dizdarevića povodom zatvaranja izložbe Mensuda Keče Sagorijevanja
Sagorijevanja su, ponajprije, apoteoza Ženi – majci, nevjesti, kćerci, unuci, rodici, snahi, prijateljici, komšinici... Ženama što su iskusile užase nad užasima, ženama žrtvama i svjedokinjama neopisivih zločinistava. Ženama što su ostale bez muškaraca – muževa, sinova, unuka, braće, djedova, rođaka, svekara, momaka... mrcvarenih, poniženih, pobijenih na najmonstruoznije načine. Ženama bez svoga kućišta i istinskog utočišta.

Sagorijevanja su paradigma nedavnih, trajućih i svih bivših tragedija ove zemlje i Zemlje. Ova skulpturna simfonija je metafora Srebrenice i svih srebrenica. Njeni artifekti, zatomljene boli, bude vantjelesne osjećaje -  samozatajni, dostojanstveni, oplemenjujući, kao i potočarsko mezarje nestvarno bijelih nišana.

Sagorijevanja su poema o usudu žene u strahotama rata i prebolnom poraću, iskušenjima beznađa, potajnim nadanjima i molitvenim preklinjanjima. Žene su umjetničkim nadahnućem smještene i u naizgled bizarne položaje. Ali nije to iznudica materijala koje je vajar koristio, već je svaki od tih položaja i svaka od tih situacija smislena i s porukom. Kao, primjerice, one dvije žene na rubu plosnatog komada drveta su kao na litici, s pogledom u bezdan ili u traganju za izgubljenim u ambisu.

Sagorijevanja, osim o ženama, pričaju o postkatastrofalnoj osami drveća i šumaraka bez živih bića kraj njih i unutar njih. Među najpotresnijim skulpturama su položene, odsječene ruke. One kao da odudaraju od vajareve kompozicije, ali ne – upotpunjuju je višeznačnim i preteškim porukama.

Sagorijevanja su sačinjeno vatrom, drvetom, zemljom (glina), uz nešto metala - sastavnicama koje su same po sebi elementarne snage. Odnos svjetlih figurina, sagorjelog drveta i drveća sa tamnim, zelenim i plavim prelivima tvore osebujan likovni doživljaj. Već na prvi pogled, pojedinačno i skupno, eksponati ostavljaju dubok utisak i izvanredan estetski dojam.

Sagorijevanja bude, razbuktavaju emocije. Mogu izazvati i gorčinu, pa i ogorčenje. Ali u djelima Mensuda Keče nema pozivanja na mržnju i osvetu, već na nezaborav.

Sagorijevanja su i elegična i lirična priča. Sve to zajedno djeluje i kao blagi smiraj, kao uvod u zoru nade, makar i neostvarivu, u novo jutro života kojeg valja dostojanstveno dovesti do kraja, kakvo god to preostalo bilo.

Sagorijevanja su, kao i druga Kečina djela ratne motivacije, zahtjev za ljudskiji život, protest protiv dehumanizacije čovječanstva.

Svoj umjetnički genij na te teme iskazao je spomeničkim monumentima i skulpturama u eksterijeru i interijeru, a, evo, potvrđuje se kao velemajstor i u malim formatima.

Sagorijevanja su, ukupno uzevši, enterijerni monument, lijepo uklopljen u ambijent predvorja Bošnjačkog instituta.

 

Zija Dizdarević
Sarajevo, 19. 8. 2018. 


(Bošnjački institut)
Tekst Zije Dizdarevića povodom zatvaranja izložbe Mensuda Keče Sagorijevanja