BIOGRAFIJA ADIL-BEGA ZULFIKARPAŠIĆA

Utemeljitelj i osnivač Bošnjačkog instituta, Adil Zulfikarpašić, rođen je 23. decembra 1921. godine u Foči, kao potomak stare bosanske plemićke porodice bega Čengića. Iako je veći dio svog života proveo u emigraciji, biografija i cjelokupan rad ovog istaknutog bosanskohercegovačkog i bošnjačkog intelektualca i političara povezani su sa Bosnom i Hercegovinom.

Već kao gimnazijalac, pokazujući spremnost na borbu za socijalnu pravdu i jednakost, društveno se angažira i pristupa komunističkoj omladini. Nedugo potom postaje član Komunističke partije Jugoslavije, čiji je bio istaknuti aktivist, unatoč tome što je nerijetko sa njom dolazio u sukobe. Njegovu antifašističku borbu i djelovanje u Drugom svjetskom ratu obilježilo je i ustaško hapšenje 1942. godine u Sarajevu.

Neodstupanje od svojih etičkih i ideoloških načela pokazuje na funkciji pomoćnika ministra trgovine u prvoj vladi Republike Bosne i Hercegovine, kada uviđa nemogućnost uspostavljanja socijalne pravde zbog povećanja apetita vodećeg komunističkog sloja za materijalnim dobrima i ugodnim životom. Odlučivši da će napustiti takvo socijalno okruženje, Adil Zulfikarpašić odlazi u Trst 1946. godine, čime započinje period njegovog emigrantskog i disidentskog života. U Innsbrucku i Grazu studirao je političke nauke, a 1954. godine prelazi u Švicarsku, gdje se afirmira kao istaknuti predstavnik bošnjačke dijaspore. Bogati društveno angažirani i politički život koji je vodio u Švicarskoj ogledao se, između ostalog, u pristupanju Liberalnoj internacionali, te radu na projektu stvaranja Bošnjačke demokratske organizacije, održavajući bliske veze sa bečkom novonastalom jezgrom bošnjačke demokratske emigracije. U Beču 1960. godine pokreće političko-kulturni mjesečni časopis Bosanski pogledi, koji izlazi do 1967. godine okupljajući muslimanske iseljenike širom svijeta, koji su pod utjecajem različitih nacionalnih i političkih struja u emigraciji bili sve više u opasnosti da izgube svoj kulturni i nacionalni identitet. Sa demokratski orijentiranim Bošnjacima okupljenim oko Bosanskih pogleda 1964. godine započinje osnivanje Liberalnog saveza Bošnjaka.

Profilirajući se kao uspješan i ugledan poslovan čovjek od sredine 60-ih do sredine 70-ih godina, Adil Zulfikarpašić početkom 1980-ih posvećuje se u potpunosti političkom i kulturnom radu za Bosnu i Hercegovinu razvijajući ideju osnivanja kulturne institucije za proučavanje prošlosti Bosne i promoviranje njene kulture.

U junu 1988. godine osniva Bosniaken Institut u Zürichu, sa statusom zaklade (vakufa). Ostvarujući svoju dugogodišnju želju, Bošnjački institut 2001. godine iz Züricha izmiješta u Sarajevo.

Adil Zulfikarpašić, vakif, kulturni mecena, dobročinitelj, istaknuti borac za unapređenje kulturnog i obrazovnog života Sarajeva i općenito Bosne i Hercegovine, tokom svog života primio je brojna priznanja, a neka od najznačajnijih su Povelja počasnog člana Akademije nauka i umjetnosti BiH (21.4. 2003. godine), te počasni doktor pravnih nauka od Univerziteta u Bihaću (29. 10. 2007. godine).

Opširniju biografiju osnivača Bošnjačkog instituta Adila Zulfikarpašića možete pročitati OVDJE.

Odabrani citati vakifa Adila Zulfikarpašića
  • Okovana Bosna, 1994.
    ''Bosna, dakle, ima stvarne i karakteristične uvjete koji je legitimiraju kao državu i snažnu posebnost. Ona je jedna od rijetkih zemalja koja u procesu svoga stvaranja u Srednjem vijeku ima svoju teritoriju, svoju vjeru – bogumilsku, koja potječe iz manihejsko-dualističkog korijena kao što kršćansko potječe iz židovskoga, i na tom teritoriju stvara državu.''
    Okovana Bosna, 1994.
  • Politika u emigraciji, 1990.
    „Budući da sam ja imao osjećaj pripadnosti bošnjaštvu i muslimanima, nikad se nisam stidio što sam musliman, što sam Bošnjak, što sam plemić. Ja sam to shvaćao kao nešto što obavezuje: sve što sam naučio, naučio sam u tim sredinama. ”
    Politika u emigraciji, 1990.
  • Bošnjak Adil Zulfikarpašić, 1994.
    ''Činjenica je da je autohtono bosansko stanovništvo, bivši bogumili, starosjedioci koji su se u jednom periodu možda i identificirali s turskom vlasti, da su u njeno vrijeme doživjeli veliku kulturnu renesansu, dobili politički značaj, a da se nisu odrekli vlastite domovine Bosne.''
    Bošnjak Adil Zulfikarpašić, 1994.
  • Bošnjak Adil Zulfikarpašić, 1994.
    ''Nacionalizam je vezan za zemlju na kojoj se to (nacionalizam) događa. Srpski za Srbiju, hrvatski za Hrvatsku, grčki za Grčku, prema tome, bosanski nacionalizam mora biti vezan za Bosnu.''
    Bošnjak Adil Zulfikarpašić, 1994.
  • Povratak u Bosnu, 1990.
    ''Po onome koliko se u našim školama uči bosanska historija, o onome kako je nedavno proslavljena osamstota godišnjica Povelje Kulina bana, vidi se da se bosanska historija hotimično zapušta. Ali, mi, ljudi iz Bosne, imamo sigurno najjasnije i najčistije argumente da govorimo o svojoj prošlosti.''
    Povratak u Bosnu, 1990.
  • Povratak u Bosnu, 1990.
    ''Kad uzmete srednjovjekovnu historiju Njemačke, Francuske ili Engleske, vidjećete da ona tone u legende, u priče, u mitove... U jednom momentu historija prestaje biti historija i postaje legenda. Međutim, mi imamo svoje važne historijske dokumente iz tog vremena, prije svega zahvaljujući dubrovačkoj arhivi. Osim toga mi imamo Povelju Kulina bana i cijelu korespondenciju na bosančici. Povelju Kulina bana danas može razumjeti i čitati svaki čovjek koji je završio osnovnu školu.''
    Povratak u Bosnu, 1990.
  • Bošnjak Adil Zulfikarpašić, 1994.
    ''Mislim da u Bosni postoji jedan fenomen, taj sentiment muslimana Bošnjaka prema predislamskoj historiji Bosne. (...) Vidite, kako god se ja osjećam muslimanom, imam i jednu intimnu, jaku simpatiju za patarensku, bogumilsku Bosnu i za njenu historiju. U traženju svog identiteta velik sam dio vremena proveo izučavajući staru bosansku predislamsku historiju.''
    Bošnjak Adil Zulfikarpašić, 1994.
  • Bošnjak Adil Zulfikarpašić, 1994.
    ''(...) u politici komunista ima niz grubosti, niz propusta, što su protivnici, a i narodi, osjetili kao balast. Ali je nepobitna činjenica da su komunisti u toku rata odigrali za Bošnjake jednu historijski pozitivnu ulogu, tim samim što su vrlo energično i nedvosmisleno pobijali četnički pokret, masakre nad Bošnjacima i što su se borili protiv ustaša.''
    Bošnjak Adil Zulfikarpašić, 1994.
  • Bošnjak Adil Zulfikarpašić, 1994.
    "Nažalost, kod nas postoji izokrenuta srpska i hrvatska historija, pa i naša bošnjačka historija. Svaki historičar na Balkanu ne polazi sa stanovišta da ispita istinu, nego da dokaže svoju tezu o srpskoj Bosni, o hrvatskoj Bosni ili o nekoj trećoj Bosni, i onda traži argumente koji mu odgovaraju. Tu ima nevjerovatnih apsurda.''
    Bošnjak Adil Zulfikarpašić, 1994.
  • Bosanski pogledi, 1962.
    'Za nas je Bosna centar i cilj, naš ideal i naša nada – naša nedjeljiva domovina.''
    Bosanski pogledi, 1962.
  • Bošnjak Adil Zulfikarpašić, 1994.
    ''Stećci su se širili pod uticajem bogumila. Svaka se kultura širi i ima svoj uticaj. Francuska nauka bogumilstvo smatra jednom demokratskom, autohtonom, samoniklom vjerom. Ona nije sekta katoličanstva, niti sekta pravoslavlja (...) Bogumilstvo je imalo poseban odnos prema ženi, prema zbližavanju ljudi, prema trgovini.''
    Bošnjak Adil Zulfikarpašić, 1994.
  • Bosanski pogledi, 1962.
    ''Nama Bošnjacima – muslimanima je neshvatljivo, da Srbi – pravoslavni ili Hrvati – katolici, žele pripajanje Bosne Srbiji ili Hrvatskoj, i to kao neke provincije, a još nam je manje razumljiv pristanak, da se naša domovina raskomada.''
    Bosanski pogledi, 1962.
  • Bosna i bošnjaštvo, 1990.
    "U ovim bosanskim prostorima islam dobija nove dimenzije. To nije vjera ostataka turske okupacije, to više nije 'bara ni rukavac koji će usahnuti', to postaje vjera suverenog naroda, koji je starosjedilac u Bosni..."
    Bosna i bošnjaštvo, 1990.
  • Bošnjak Adil Zulfikarpašić, 1994.
    „Sad mi izgleda - a to moram tvrditi s rezervom subjektivnog osjećanja - da su moj put, moj liberalizam, bili stvarni, jer sam u svojoj podsvijesti, a kasnije i punim angažmanom bio bogumil, Bošnjak i musliman, i to je sve zajedno formiralo moju ličnost. Imate one koji prilaze vjeri, jer u njoj traže izvjesne tolerantne crte. Islam sam doživio u mladosti, i tada je on u mom osjećanju probudio sve ono što je tolerantno i pozitivno. Ja sam islam doživio kao tolerantnu vjeru, i sama ta činjenica bila je dovoljna da ga kasnije iskreno prihvatim. Prema tome, tolerancija svakako dolazi kroz takvo gledanje na vjeru i ja sam je tako gledao.”
    Bošnjak Adil Zulfikarpašić, 1994.

NAGRADE I PRIZNANJA

Adil Zulfikarpašić, vakif, mecena, dobročinitelj, istaknuti borac za unapređenje kulturnog i obrazovnog života Sarajeva i općenito Bosne i Hercegovine, tokom svog života primio je brojna priznanja. Ovdje izdvajamo najznačajnija.

Počasni doktor pravnih nauka Univerziteta u Bihaću, 29.10.2007. godine

Na svečanoj sjednici nastavno-naučnog vijeća Univerziteta u Bihaću povodom deset godina rada ove visokoškolske ustanove akademiku Adilu Zulfikarpašiću dodijeljeno je zvanje počasnog doktora pravnih nauka, u prisustvu rektora Univerziteta iz Bihaća, Sarajeva, Banje Luke, Mostara, Tuzle, Zenice, Niša, Zagreba, uglednih profesora sa mnogih univerziteta, članova Vlade Unsko-sanskog kantona, gostiju iz Bosne i Hercegovine i inostranstva, te velikog broja drugih zvanica.

U obrazloženju nagrade rektor Univerziteta u Bihaću prof. dr. Refik Šahinović i dekan Pravnog fakulteta prof. dr. Mujo Demirović istakli su da se prvi počasni doktorat Univerziteta dodjeljuje Adilu  Zulfikarpašiću za izuzetno, visokomoralno i općeljudsko djelovanje na promociji mira, tolerancije, čuvanja identiteta bošnjačkog naroda, doprinos odbrani BiH, zaštitu ljudskih prava, razvoj društvene misli na polju pravnih i humanističkih nauka, političkoj pluralizaciji BiH, dugogodišnji rad na unapređenju nauka i umjetnosti u Bosni i Hercegovini, te nemjerljiv doprinos u razvoju naučnog i kulturnog života Bosne i Hercegovine kroz osnivanje i rad Bošnjačkog instituta.

U svom izlaganju, kao predsjednik komisije za dodjelu počasnog doktorata prof. dr. Mustafa Imamović je, između ostalog, rekao: „Adil-beg Zulfikarpašić uspješno je u svojoj ličnosti spojio porijeklo iz stare begovske familije sa političkim iskustvom istaknutog pripadnika NOP-a i antifašističkog borca iz Drugog svjetskog rata, te glasom i ugledom ranog političkog disidenta i emigranta.

Uz to je došla uspješna poslovna karijera na zapadu, praćena jednovremenim predanim i ustrajnim kulturnim, političkim i publicističkim radom na programu Bosne i Hercegovine i bošnjaštva. On je kao vitalan čovjek cijelo vrijeme nosio u svom duhu i intelektu život svoje domovine i njenog društva, nezavisno od vlastitih ili osobnih zaokupljenosti. U tom se smislu može reći da je Zulfikarpašićevo životno djelo tijesno povezano s cjelokupnom, u prvom redu modernom poviješću BiH. ”

Primajući počasni doktorat pravnih nauka, akademik Adil Zulfikarpašić u svom obraćanju je istakao da se: „Mladi u našoj zemlji moraju školovati i sticati znanja, da to moraju učiniti radom i učenjem, jer je u nauci budućnost Bosne i Hercegovine i samo tako mogu osvijetliti obraz ove zemlje”. Zahvaljujući se na dodijeljenoj tituli Adil Zulfikarpašić  je rekao da mu je ova titula posebno draga i da mu predstavlja čast jer ga je dobio od mladog univerziteta, ali i „od stare, herojske i ljute Krajine”.

Govor prof. dr. Mustafe Imamovića na dodjeli počasnog doktorata

„Cijeli život Adil-bega Zulfikarpašića bio je obilježen nastojanjima za afirmacijom bošnjaštva i borbom za demokratizaciju političkog i društvenog života Bosne i Hercegovine, u skladu načelima liberalne demokracije.

Adil-beg Zulfikarpašić rođen je u Foči 23. 12. 1921. godine, u snažnoj i znamenitoj begovskoj obitelji, čiji korijeni sežu do početka XVI stoljeća. Osnovnu školu  završio je u Foči, a gimnaziju u Sarajevu.

Političke nauke i pravo studirao je u Grazu, Beču i Freiburgu. Mada je odrastao u intelektualno-vjerskoj sredini, Adil-beg Zulfikarpašić je još kao srednjoškolac, privučen idealima socijalne pravde, prišao komunističkom pokretu, prvo kao član SKOJ-a, a kasnije i Komunističke partije Jugoslavije.

Ujesen 1941. godine otišao je u partizane. Početkom 1942. godine uhapsile su ga ustaške vlasti i nakon istrage i torture osudile na smrt. Pred sam čin strijeljanja kazna je, na intervenciju ličnosti koje su simpatizirale napredni pokret, preinačena na dvadeset godina robije. Pod dramatičnim okolnostima uspio je pobjeći iz zatvora u Zagrebu i povezati se sa Glavnim štabom NOV-a i partizanskih odreda Hrvatske. Odatle je upućen na politički rad u Bosansku krajinu. Poslije rata imenovan je za pomoćnika ministra za industriju i trgovinu u prvoj vladi Narodne Republike Bosne i Hercegovine.

Iako vrlo mlad, shvatio je da režim, uspostavljen 1945. godine, u pogledu ljudskih sloboda i građanskih prava nije sistem za koji se on četiri godine borio. Pored toga, bio je svjestan da BiH političko-ekonomski i kulturno nije definirana u dimenzijama svojih stvarnih sadržaja.

Posebno je bio nezadovoljan činjenicom da identitet bošnjačkog naroda nije bio priznat u novoj državi. Zbog toga se Adil-beg Zulfikarpašić već 1946. godine odlučio na  težak i nesiguran put u političku emigraciju,  otišavši najprije u Italiju, a potom u Austriju. On je time raskinuo s jednom etapom svog života, ali nijednog trenutka nije postao promijenio ideologiju. Iz njegovih brojnih publicističkih radova i intervjua vidi se da on na predratnu komunističku aktivnost i godine provedene u partizanima nikada nije prestao gledati s naglašenim simpatijama.

Do posljednjeg dana svog dugog i aktivizmom ispunjenog života ostao je dosljedan antifašista, liberalno-demokratske orijentacije. Od 1954. godine nastanio se u Švicarskoj, radeći kao novinar i publicista, a kasnije kao predavač na univerzitetu, izdavač i uspješan poslovni čovjek.

Pored svih teškoća emigrantskog života Adil-beg Zulfikarpašić je stalno bio zaokupljen Bosnom i bosanskom politikom. Ideju o Bošnjacima kao nacionalnom identitetu bosanskih i sandžačkih muslimana nosio je još iz porodične tradicije, a u toku političkog rada u emigraciji tu je ideju razvio u sistem, koji je, nakon dugih i upornih osporavanja, 1993. godine napokon prihvaćen kao državotvorni stav bošnjačke politike.

Adil-beg Zulfikarpašić je u svojim emigrantskim godinama, odlučnom političkom akcijom, na ideji bošnjaštva uspio okupiti znatan dio muslimana emigranata, posebno intelektualaca. On je u tu svrhu pokrenuo 1960. časopis Bosanski pogledi, kao tribinu putem koje su Bošnjaci sebi i svijetu objašnjavali i predstavljali vlastitu povijesnu i intelektualnu poziciju. Ta pozicija podrazumijevala je na prvom mjestu odlučno vraćanje bošnjaštvu kao stvarnoj i jedinoj bosanskomuslmanskoj nacionalnoj identifikaciji.

Zulfikarpašić je istovremeno pisao o pitanjima nacionalno-političke orijentacije među bošnjačkom emigracijom, bošnjačkom nacionalnom stajalištu i BiH, srpskim i hrvatskim koncepcijama o BiH, pitanjima srednjovjekovne Bosne i teorijama o bogumilstvu, bosanskim muslimanima kao faktoru mira između Srba i Hrvata i demokratskoj alternativi razrješenja jugoslavenske krize. Taj spisateljski rad objavljen je u dvadesetak knjiga teorijskih rasprava, članaka, intervjua i sjećanja.

Uz kontinuiran publicistički rad Zulfikarpašić je neprekidno bio politički angažiran. On je političar s dugim i bogatim evropskim demokratskim iskustvom. Kao takav on se još 1957. godine angažirao na uspostavi Saveza liberalnih izbjeglica iz Jugoslavije, odnosno Komiteta liberalnih izbjeglica za čijeg je kontinentalnog sekretara izabran 1960. godine. Njegovim nastojanjem Liberalni savez Bošnjaka je primljen u Liberalnu internacionalu, a on sam  biran je za člana njenog izvršnog komiteta. Jedan je od utemeljitelja Demokratske alternative, utjecajne emigrantske grupacije, koja se zalagala za demokratizaciju komunističke Jugoslavije i njenu decentralizaciju.

Adil-beg Zulfikarpašić je najproduktvinije godine svoga života posvetio političkim i kulturnim aktivnostima, vezanim za afirmaciju BiH i Bošnjaka. U tom sklopu on je 1988. godine utemeljio u Zürichu Bošnjački institut, kao fondaciju sa bogatom i vrijednom zbirkom knjiga, slika, dokumenata, rukopisa i druge arhivske građe.

Početkom dramatičnih promjena u Jugoslaviji, Adil-beg Zulfikarpašić se vratio u zemlju 1990. godine i kao jedan od osnivača SDA aktivno se uključio u politički život BiH. Zbog određenih neslaganja sa dijelom vodstva SDA napustio je stranku i osnovao Muslimansku bošnjačku organizaciju, kroz koju je obilno, politički i materijalno pomagao borbu protiv agresije na Bosnu i Hercegovinu.

Nakon zaključenog mira Adil-beg Zulfikarpašić je sve zbirke Bošnjačkog instituta iz Züricha prebacio u Sarajevo, gdje je 24. maja 2001. godine uvakufio institut u novoizgrađenom zadanju. Institut sadrži bogatu biblioteku, galeriju umjetničkih djela, arhiv sa zbirkom rukopisa i specijalnim zbirkama.

Time je dao nemjerljiv doprinos unapređenju kulturnog života Sarajeva i općenito BiH, zašto mu je Grad Sarajevo odao priznanje dodjelom  Šestoaprilske nagrade 2002. godine. Sljedeće, 2003. godine Adil-beg Zulfikarpašić izabran je za počasnog člana Akademiju nauka i umjetnosti BiH čime mu je odato veliko priznanje za njegov dugogodišnji rad na unapređenju nauke i umjetnosti u BiH.

Adil-beg Zulfikarpašić je decenijama privlačio pažnju javnosti, o čemu svjedoči i činjenica da su o njemu i njegovom radu pisali brojni autori, među kojima Milovan Đilas, Ivo Banac, Mika Tripalo, Vlado Gotovac, Mustafa Imamović, Branko Pešelj, Vladimir Pavlinić, Enes Karić, Mirko Galić, Nadežda Gaće, Luka Mičeta, Šaćir Filandra i drugi.

Adil-beg Zulfikarpašić uspješno je u svojoj ličnosti spojio porijeklo iz stare begovske familije sa političkim iskustvom istaknutog antifašističkog borca iz Drugog svjetskog rata, te glasom i ugledom ranog političkog disidenta i emigranta. Uz to je došla uspješna poslovna karijera na Zapadu, praćena istovremenim predanim i ustrajnim kulturnim, političkim i publicističkim radom na programu Bosne i Hercegovine i bošnjaštva.

Bez ikakve ograde danas se može kazati da je životno djelo Adil-bega Zulfikarpašića nerazlučan dio moderne povijesti Bosne i Hercegovine.“

Povelja počasnog člana ANUBiH, 21.4.2003.

Istaknuti naučni, kulturni i javni djelatnici i humanisti  Adil Zulfikarpašić, Bogdan Bogdanović i Ivan Supek u ponedjeljak, 21.4.2003.godine, u Sarajevu su zvanično proglašeni počasnim članovima Akademije nauka i umjetnosti BiH.

Adil Zulfikarpašić, Bogdan Bogdanović i Ivan Supek izabrani su za počasne članove ANUBiH na izbornoj skupštini Akademije, koja je održana u maju 2002. godine. Kako je istakao predsjednik Akademije Božidar Matić, za 51 godinu Akademija je izabrala svega pet počasnih članova, a prvi počasni član bio je Josip Broz Tito.

Referate o počasnim članovima podnijeli su akademik Muhamed Filipović o Adilu Zulfikarpašiću, akademik Ivan Štraus o Bogdanu Bogdanoviću i akademik Arif Tanović o Ivanu Supeku.

Povelje trojici počasnih članova ANUBiH uručio je potpredsjednik Akademije, akademik Ljubomir Berberović.

Dodjeli povelja u ANUBiH prisustvovao je veliki broj prijatelja dobitnika povelje, predstavnici javnog, kulturnog i političkog života zemlje, kao i predstavnici diplomatskog kora u BiH. Bili su tu, između ostalih, i članovi Predsjedništva BiH Sulejman Tihić i Dragan Čović, ministar obrazovanja i nauke FBiH Zijad Pašić, ministar za kulturu i sport FBiH Gavrilo Grahovac, gradonačelnik Sarajeva Muhidin Hamamdžić, NJE Josip Vrbošić, ambasador Republike Hrvatske u BiH i mnogi drugi.

Povodom proglašenja za počasnog člana ANUBiH, čime mu je odato veliko priznanje za njegov dugogodišnji rad na unapređenju nauke i umjetnosti, Adil Zulfikarpašić je primio brojne telegrame-čestitke od prijatelja, državnih zvaničnika i institucija, te stranih diplomata u BiH.

Govor akademika Muhameda Filipovića na proglašenju Adila Zulfikarpašića za počasnog člana ANUBiH

„Veoma je teško jednim prigodnim govorom predstaviti tako bogat život, koji se odvijao uz toliko burnih i odsudnih događanja, kakav je proživio čovjek kojeg danas proglašavamo u zvanje počasnog člana ANUBiH – Adil-bega Zulfikarpašića. Niko se među nama u Akademiji nije dvoumio ko je onaj koji ovu najvišu počast, koju ova Akdemija može uopće ukazati, zaslužuje.

Bili smo složni u mišljenju da je upravo Adil Zulfikarpašić onaj koji je svojim životom, onim što je od njega načinio i onim što je od tog života drugima dao, čovjek koji dokazuje najmanje tri važna momenta jednog bogatog i ka dobru svih ljudi usmjerenog života. Prvi je, beskrajna ljubav i odanost svojoj zemlji i svom narodu. Drugi je, nastojanje da se u životu, bez obzira na prilike u kojima se on živi, postigne ono najviše što je u dosegu ljudskih mogućnosti.

Treći je, da se, od svega što se u životu postiže, veliki dio namijeni drugim ljudima, tj. uvjerenje da se pravi ljudski život mora potvrđivati djelima koja donose dobro svim ljudima. Adil je živio jedan takav život, sasvim u skladu sa tradicionalnim shvatanjem smisla ljudskog života kod nas bosanskih muslimana. Naime, u tradiciji je našoj da je čovjek dužan svoj život ne samo Allahu dželešanuhu nego i svim drugim ljudima, koji samo kao zajednica pravih ljudi ostvaruju božiju namisao o stvaranju svijeta i čovjeka.

Zbog toga je čovjek dužan da iza sebe ostavi dobro koje će biti namijenjeno svim ljudima na svijetu i posebno njegovoj ljudskoj zajednici. Zar ima i može biti nešto ljepše nego doživjeti da ljudi prepoznaju i priznaju jedan takav život. Tim taj život biva krunisan i ostvaren kao istinski ljudski život.

Adil Zulfikarpašić je rođen u starom bosanskom gradu Foči, nekadašnjem sjedištu Hercegovačkog sandžaka, u poznatoj obitelji Čengić i u njenom ogranku Zulfikarpašić. Obitelj je bila bogata, utjecajna i značajna po ulozi u javnom životu Bosne i Hercegovine. Kao sin Husein-bega Zulfikarpašića, utjecajnog i bogatog Fočaka, Adil je imao sve uvjete da raste, da se školuje i da u životu ostvari svaku svoju osobnu želju.

Međutim, kako je davno rečeno, ni jedan plemenit ni pravi čovjek ne može misliti samo na sebe, kada u njegovoj blizini žive ljudi u nesreći i nevoljama svake vrste. Tako se i Adil još kao učenik, priključio onom pokretu koji je tada zastupao načela pravde i jednakosti među ljudima. Bio je on tada jedan od brojnih sinova bosanskih uglednika i aristokrata koji su, u dilemi između desnog nacionalističkog i lijevog internacionalističkog radikalizma, vođeni idealom pravde i jednakosti ljudi, odabrali ovaj drugi i time učinili izuzetnu uslugu svome narodu.

To se ubrzo iskazalo u strašnom ratu za oslobođenje zemlje i pobjedu nad fašizmom, u kojem je Adil kao veoma mlad čovjek učestvovao kao prvoborac i istaknuti funkcioner. Bio je na položaju ministra, kada je odlučio da emigrira, pogođen činjenicom da su ideali slobode zamijenjeni uskogrudošću jedne vlasti, koja želi nasiljem ostvariti dobro za sve ljude. Od februara 1946. godine, Adil se nalazi u emigraciji. Živeći u emigraciji Adil je upoznao ljude u jednom novom svjetlu i naučio nauk života čovjeka bez prava i bez zemlje.

Ogroman napor je trebao da se sva iskušenja emigracije i to one koja je bila pocijepana po svim šavovima, nacionalnim vjerskim, kulturnim i političkim, slično kao i danas naša domovina, da se iznese čist obraz i da se pri tome učini i ostvari nešto više, nešto jedinstveno kod nas. Adil je u emigraciji stvorio bogatstvo, stvorio ugled u demokratskim političkim krugovima i započeo ostvarivati projekt, koji je imao za cilj da prvo, doprinese osvještavanju njegovog naroda Bošnjaka, a zatim i demokratizaciji cijele naše zemlje.

On je bio jedan od inicijatora Demokratske alternative, nosilac ideje bošnjaštva, kao nacionalnog određenja našeg naroda, glavni promotor njegovog uključenja u europske demokratske tokove i inicijative, ali ujedno i stvaralac Bošnjačkog instituta u Zürichu, koji je mogao postati centar tog procesa našeg demokratskog političkog, kulturnog i znanstvenog, europskog i nacionalnog osvještavanja.

U okviru takve djelatnosti, Adil je postao jedna od vodećih ličnosti Demokratske alternative jugoslovenskom komunističkom totalitarnom režimu. Istovremeno, svojim radom, Adil je postao značajna ličnost svjetskog liberalnog pokreta i član Egzekutive Liberalne internacionale. Izdavanjem lista Bosanski pogledi, postao je nesumnjivi promotor i nosilac svih značajnih inozemnih političkih, kulturnih i drugih inicijativa bosanskih muslimana u svijetu i u Bosni i Hercegovini.

Ipak, sve što je Adil Zulfikarpašić učinio za demokratiju u bivšoj zemlji, za našu bosansku političku sredinu, sve što je učinio za pojedince i grupe, kojima je cijelo vrijeme komunističkog režima pružao nesebičnu pomoć, zasjenila je veličina njegovog najznačajnijeg djela, koje je na polju javnih interesa i nacionalne kulture učinio. Radi se o stvaranju Bošnjačkog instituta.

Adil je započeo stvarati taj institut kao studijsku biblioteku, arhivu i središte intelektualnog interesa za sva pitanja koja se tiču povijesnog i aktualnog života Bosne i Hercegovine, šire tadašnje društvene zajednice i svega oko tog kompleksa pitanja, koji je, ogromnim Adilovim zalaganjem i materijalnim ulaganjima, prerastao u respektabilan znanstveni institut u Švicarskoj, gdje je bilo originalno njegovo sjedište i napokon, kako je to Adil oduvijek želio, i u njegovoj rodnoj Bosni, u njenom duhovnom, kulturnom, političkom i privrednom centru – gradu Sarajevu.

Adilov institut je jedna od najvećih zadužbina ikada načinjenih u Bosni i Hercegovini, a u našoj je zemlji, u sretnijim vremenima, bilo mnogo ljudi koji su veliki dio svog bogatstva namjenjivali javnim potrebama, stvarajući velike zaklade, kao što su Gazi Husrev-begova, Ferhat-pašina, Karadžoz-begova, Behram-begova itd. Sve su te zadužbine bila ulaganja velikog dijela lične imovine tih ljudi za opće dobro svih svojih sugrađana.

Po općem priznaju i uvjerenju, Adil-begov vakuf, zgrada, prebogate zbirke knjiga, bogate arhive dokumenata, zbirke vrijednih umjetnina, te sve što institut kao pogodnost za moderan znanstveni rad pruža svojim ljudima, predstavlja svakako jedan od najvećih i najznačajnijih vakufa cijele naše historije.

Zbog toga, što je cijeli svoj život posvetio borbi za slobodu i samosvijest svog naroda i za dobro cijele naše višenacionalne zajednice, zbog toga, što je bio u tom pogledu dosljedan i nije se dao omesti momentalnim političkim i drugim licitacijama historijskih i nacionalnih vrijednosti i zbog toga, što je svom narodu, njegovoj kulturi i znanosti, ostavio ogroman legat, mi smatramo ne samo da smo imali veoma mnogo razloga i argumenata, nego i da smo bili obavezni da Adilu Zulfikarpašiću odamo ovo priznanje, najveće u našoj moći i da ga, kao prvog, u eventualnom budućem slijedu, u našoj državi Bosni i Hercegovini, izaberemo za počasnog člana ove akademije.“