Prikaz otvorenja izložbe Poniženje ljepote u Bošnjačkom institutu

Otvorenje izložbe Poniženje ljepote u foajeu Bošnjačkog instituta – Fondacije Adila Zulfikarpašića bila je jedinstvena prilika da se nakon skoro tri decenija od nastanka ovako značajnog fotografsko-umjetničkog ciklusa autorskog dvojca Salke Šarića i Vladimira Kolopića, u vremenu razaranja i novih ratova, reaktualiziraju teme koje prema riječima direktora Internacionalnog teatarskog festivala MESS, Nihada Kreševljakovića, jesu teške, ali dostatne da ukažu na važnost nade i optimizma kao inspiracije za građenje jednog boljeg svijeta tako da kroz umjetnost i kulturu sjećanja sebe pokušamo učiniti boljim ljudima.

Ovaj izuzetno zrelo osmišljeni i realizirani ciklus od 24 umjetničke fotografije predstavljene u okviru ovogodišnjeg Modula Memorije, kako je istakao kustos izložbe Ermin Lagumdžija, donose jedan nadrealan svijet u kojem umjetnici uspijevaju da scenografiju ruiniranog Mostara 1992. godine umjetničkim sredstvima ovjekovječe i pretvore u svojevrsnu teatarsku pozornicu apsurda, u dobu kada je destrukcija u potpunosti prevladala nad svim etičkim vrijednostima.

Pozorišna predstava sačuvana u formi fotografske izložbe jezgrovit je opis ovog umjetničkog projekta gdje jedan grad biva pretvoren u pozornicu na kojoj protagonisti pokušavaju da sačuvaju privid normalnosti kroz momente očuvanja ljudskosti. Fotografske inscenacije smještene su u stvarnom prostoru i prikazuju zatečeno stanje, onako kako ih je oblikovao rat i razaranje. Razrušeni Mostar korespondira s insceniranim prikazima izvitoperene ljepote, koja u ovom kontekstu ne kontrira ružnoći kulisa, već naprotiv, na simboličkoj ravni, kroz preslikavanje unutrašnjeg stanja protagonista na vanjski svijet predočuje otpor urbicidu, revolt barbarizmu. Poniženje – kao povreda dostojanstva i uskraćivanje nečijeg značaja i bitnosti ne stoji nasuprot ljepoti kao vrijednosna suprotnost, već kao varijanta nadražaja koja izaziva mučninu, bol, ali i budi suosjećanje i nadu. Poniženi Mostar nije potučen, to je barem jasno, i on još uvijek diše i progovara ljepotom, jer kako Kreševljaković objašnjava u uvodu ove izložbe, ono što je specifično za Hercegovinu je da bez obzira na svu destrukciju sama arhitektura oblikovanja prostora, i tog bijelog kamena nam ne dozvoljavaju da izgubimo osjećaj ljepote u onome što vidimo.

Preplitanje stvarnosti i fikcije stvara kolektivno iskustvo nelagode dok razgledamo zgarišta mostarskih spomenika kulture i umjetnosti ’’naseljena’’ sekvencama u kojima nam se nositelji radnje obraćaju, nekad prkosno, ponekad zloslutno, pripovijedajući o svijetu čija nam logika izmiče. Pa tako gledamo fotografske kompozicije dotjeranih žena koje sjede u bašti do temelja spaljenog hotela Neretva, odijeljene od stvarnosti koja ih okružuje, ili uočavamo muškarca kako maže svoje lice u ogledalu i priprema se za predstavu Sezona u paklu A. Remboa, ili pak, pratimo grupu vojnika zagledanih u Stari most od kojih nam se jedan od njih gotovo pantomimički obraća dok iščekuje trenutak nadolazeće tragedije. Stilski izražaj šoka u Poniženju ljepote uz naglašenu apsurdnost postojanja, postignut je uspješnim organiziranjem prednjeg, srednjeg i zadnjeg plana u jednu koherentnu strukturu, gdje je glavni subjekt fotografije u prednjem dijelu, poput lijepo obučene muzičarke, iza koje u drugom planu sjedi vojnik zagledan u daljinu, dok ih u pozadini obgrljuje jedna od mostarskih ruševina. Spoj insceniranih i dokumentarnih elemenata gradi svojevrsnu napetost izazvanu neizvjesnim ishodom sukoba. Dok gledamo ovu izložbu osjećamo da stojimo na ivici provalije, gotovo bez daha iščekujući razrješenje koje ne dolazi, ali ga naslućujemo. Autentičnost ambijenta i varljivost asocijacija i refleksija kreiraju poseban ugao promatranja zahvaljujući kojem možemo preispitati, a potom i procesuirati posljedice događaja 90-ih. Poniženje ljepote uspješno transformira potisnuta sjećanja i traume upisane u naša tijela, jezik, ponašanja, donoseći nove spoznaje kojima pokušavamo prevazići neugodne i teške istine.

Modul Memorije kao prostor propitivanja, akcenat stavlja na običnog čovjeka u cilju očuvanja i razvijanja kulture sjećanja insistirajući na neodvojivosti etike i estetike u svim segmentima umjetnosti. Ovom izložbom, realiziranom u saradnji s Bošnjačkim institutom, barem na čas pokušala se ublažiti bol u svjetskim okvirima, dok pratimo dešavanja u Gazi i Ukrajini, i dok smo svjedoci mnogih agresija i genocida širom planete. Kako je u svom kratkom obraćanju naglasila direktorica Bošnjačkog instituta, Amina Rizvanbegović Džuvić, ovakva izložba daje poticaj, podršku i optimizam žrtvama u trenutku kada su prepušteni sami sebi i kada ovaj vid izlaganja može biti glas koji će im značiti, na isti način koji je značio svima nama ratnih 90-ih.

Predstavljanje izložbe Poniženje ljepote samo potvrđuje u kojoj mjeri je kultura sjećanja kao višedimenzionalan koncept proučavanja i oblikovanja kulturnih sadržaja važna strategija kojom se društvo u cjelini bori protiv zaborava.

Posjetioci će izložbu moći pogledati do 9. maja 2024. godine u prostoru Bošnjačkog instituta – Fondacije Adila Zulfikarpašića.