Etnološka zbirka

Bošnjački institut – Fondacija Adila Zulfikarpašića

Etnološka zbirka Bošnjačkog istituta – Fondacije Adila Zulfikarpašića svjedočanstvo je o prošlim vremenima koje govori o životu ljudi u periodu pred kraj osmanske uprave u Bosni i Hercegovini, austrougarske uprave, i jednim dijelom, u periodu kraljevine Jugoslavije.

Ova zbirka karakteristična je iz više razloga. Prije svega, ona predstavlja način života bogatog stanovništva u Bosni i Hercegovini, dakle, onog dijela stanovništva koje je predvodilo promjene, uvodilo inovacije i prihvatalo modne trendove u odijevanju i uređenju domova, a koji su dolazili sa Istoka i sa Zapada.

U ovoj zbirci nalazimo izvanredne primjerke odjevnih predmeta kao što su anterije, feredže, fermeni, ječerme, za koje postoje podaci da su izrađeni u Bosni i Hrecegovini. To je značajna činjenica jer govori o razvijenom zanatstvu u 19. I 20. stoljeću, kao i o mogućnosti bosanskohercegovačkih majstora da izrade predmete koji predstavljaju vrhunske primjerke zanatske proizvodnje tog vremena. S druge strane, bogato stanovništvo u svakodnevnom životu koristilo je i veliki broj predmeta koji su se uvozili te koji su predstavljali luksuz svog vremena. To su predmeti koji su se koristili u svakodnevnom životu, kao što je namještaj izrađen od drveta, koji je bio ukrašen intarzijom od sedefa, arabeskom, kaligrafijom i sl., metalno posuđe i ukrasi od srebra izrađeni u različitim tehnikama, perzijski ćilimi, levhe itd.

Značaj ove zbirke ogleda se i u činjenici da se u njoj nalaze predmeti koji su pripadali poznatim i značajnim ljudima iz prošlosti, pa tako u njoj nalazimo predmete iz ostavštine Safvet-bega Bašagića, Edhema Mulabdića, Šemsudin-bega Gradaščevića, te predmete koji su se nalazili u poznatim porodicama kao što su Čengić, Mešić, Filipović, Hodžić itd.

Anterija

Među najluksuznije odjevne predmete koji su se nosili u Bosni i Hercegovini ubrajamo i anterije. To je sprijeda otvorena duga haljina, s izrezom na prsima i sa strana, i s veoma dugim rukavima koji su bili otvoreni, nekada u potpunosti, a nekada samo do polovine. Anterije su se izrađivale od različitih vrsta materijala, zavisno od potrebe i imovnog stanja osobe koja ih je naručivala. Izrađivali su ih majstori terzije, a koji su za izradu i ukrašavanje vrhunskih primjeraka morali utrošiti i po dvije godine.

Sve anterije u kolekciji Bošnjačkog instituta predstavljaju izvanredne, reprezentativne primjerke ovog odjevnog predmeta, potječu iz poznatih porodica i, što je posebno značajno iz ugla etnološke struke, postoje podaci o njihovom porjeklu.

I drugi odjevni predmeti ove kolekcije poput feredža, fermana muških i ženskih, ječermi, džemadana, čakšira i košulja reprezentativni su, dobro očuvani i oslikavaju kulturu i način života bosanskohercegovačkog stanovništva.

Nakit                                                                                                         

Nakit je bio sastavni dio odijevanja žena. Uz materijalnu vrijednost nakita koji se izrađivao od zlata i srebra, nakit je prestavljao i statusni simbol, pa je tako izrađivan različit nakit za gradsko i seosko stanovništvo, za bogate, kao i za one koji su bili slabijeg imovnog stanja. Nakit su izrađivali majstori kujundžije koji su se specijalizirali za izradu različitih vrsta nakita, pa su tako postojali majstori koji su izrađivali samo filigranski nakit, majstori koji su izrađivali seoski ili gradski nakit, a nakon dolaska austrougarske uprave, juvelirstvo postaje dodatna specijalnost pojedinih majstora koji su se bavili izradom nakita s dragim kamenjem.

Iako raznolika, zbirka nakita Bošnjačkog instituta – Fondacije Adila Zulfikarpašića baštini veliki broj pojaseva s paftama (ukrasna kopča za pojas), kao i samih pafti izrađenih od srebra u tehnici filigran, tehnici kovanja te pafti u potpunosti izrađenih od ćilibara. Filigranska tehnika bila je često primjenjivana a predstavljala je lehemljenje i ispreplitanje tanjih i debljih niti na unaprijed oblikovanu formu predmeta. Unutar ove forme prostor se ispunjavao različitim kombiniranjem isprepletene žice od zlata i srebra.

Pafte su uglavnom u obliku mašni ili u geometrijskim oblicima, u kombinaciji s pojasevima od pliša ili satena ili su, pak, pojasevi u potpunosti izrađeni od srebra. Neke su „pokićene“ poludragim i ukrasnim kamenjem od brušenog stakla, a većina je dodatno dorađena tehnikom granuliranja. Pojasevi su se nosil preko anterije i često je sam pojas rađen od istog platna kao anterija, pa se na njega dodavla pafta. Pojasevi s paftama nosili su se i uz dimije, odnosno uz kat kaljine.

Metalno posuđe

Bakreno posuđe bilo je dio enterijera svake kuće u Bosni i Hercegovini. Koristilo se u svakodnevnom životu kako bogatog, tako i siromašnog stanovništva. U bakrenom posuđu kuhala se, servirala i posluživala hrana, voda se nosila i koristila iz njega, a bakreno posuđe dekoriralo je i prostor. Izrađivali su ga majstori kujundžije, a s obzirom na široku primjenu njihovih proizvoda, za ovaj zanat može se reći i to da je u Bosni i Hercegovini spadao u najrazvijenije zanate.

Predmeti izrađeni od bakra koji su dio kolekcije Bošnjačkog instituta, imaju vrlo lijepe i zanimljive forme i proporcije u skladu s namjenom, kvalitetnu izradu, a svaki predmet ukrašen je na specifičan način. Kolekcija sadrži predmete različitih namjena, pa tako imamo: mangale, demirlije, sahane, ibrike, table, džezve, ćase, ukrasne posude, zarfove, meterize, đulevdene, hamam-tasove, buhurdare, odnosno ukupan asortiman kazandžijskih proizvoda.

Uz karakteristične bosanske predmete, ova zbirka sadrži i predmete koji su nabavljeni iz Turske, Perzije s Bliskog istoka i Magreba, a posebno mjesto zauzimaju predmeti koji su se donosili s hadža. Oni se razlikuju uglavnom po formi i načinu ukrašavanja, a izrađivani su za identične namjene kao i predmeti kod nas.

Drvorezbareni namještaj

Jedan od najpoznatijih bosanskohercegovačkih zanata jeste drvorezbarski zanat. Tradicija drvorezbarstva datira od davnina, a vrlo lijepi predmeti ovog zanata sačuvani su iz osmanskog perioda. Ovaj zanat punu afirmaciju doživljava u austrougarskom periodu, kada se osnivaju škole drvorezbarstva i kada se proizvodi ovog zanata izvoze u evropske zemlje. Predmeti se ukrašavaju duborezom, a ornamentika koja se koristi ima nazive: bosanska, arapska, duboka i geometrijska šara. Rezbareni predmeti ponekad su se ukrašavali i različitim natpisima, plastično izrađenim slovima arapskog pisma, što je predstavljalo prilično rijedak način ukrašavanja.

Konjic je predstavljao centar drvorezbarstva u Bosni i Hercegovini, a taj zanat i danas je raširen u ovom gradu. Uz izuzetno lijepe predmete konjičkog drvorezbarstva, u zbirci Bošnjačkog instituta – Fondacije Adila Zulfikarpašića izloženi su najreprezentativniji predmeti drvorezbarstva, odnosno drvenog namještaja koji se uvozio i upotrebljavao kao dio pokućstva u bogatim kućama. Neke od tehnika izrade i ukrašavanja namještaja, kao što je intarzija, arabeska i kaligrafija, nisu često primjenjivane tenike ukrašavanja u bosanskohercegovačkom drvorezbarstvu, pa je ova vrsta namještaja predstavljala skupocjenu rijetkost i vrhunska umjetnička djela u obradi drveta. Takav slučaj je i sa seharama iz ove kolekcije, od kojih je najveći dio izrađen na Istoku, a što se prepoznaje u specifičnosti oblika ali i u načinu ukrašavanja.

Između ostalog, zanimljivo je spomenuti komplet namještaja koji je pripadao porodici Safvet-bega Bašagića (1870-1934), poznatog pjesnika, prevoditelja, historičara i političara. Namještaj potječe iz 19 st. i djelo je osmanskih majstora. Izrađen je tako da se više drveta ugrađivalo u jedan predmet, što je veoma neobičan i dojmljiv način ukrašavanja. Uz ovo, namještaj je ukrašen duborezom, intarzijom, arabeskom i kaligrafijom.

Vez i tkanje

Poznate po vještini vezenja i tkanja, bosanskohercegovačke žene stvorile su, a i danas stvaraju izuzetne primjerke vezenih i tkanih predmeta koji imaju upotrebnu vrijednost u domaćinstvima. Poznate i po izuzetnoj maštovitosti prilikom odabira motiva koji često nose simbolične poruke, ali, također, i po vještini izrade i poznavanja tehnika veza i tkanja, bosanskohercegovačke žene stvorile su predmete među kojima se mogu naći neki koji imaju i umjetničku vrijednost.

Mahrame, peškiri, čevrme, učkuri, bošče, jambezi, zavjese sastavni su dio etnološke zbirke Bošnjačkog instituta – Fondacije Adila Zulfikarpašića. Zlatovez, puni vez, vezenje na „broj“, tehnike tkanja „pirlit“, „uzvod“ i druge samo su neke od tehnika vezenja i tkanja koje možemo vidjeti u ovoj zbirci.

Vegetabilni motivi najzastupljeniji su u vezu i tkanju, a pored njih tu su i geometrijski motivi. Nešto rjeđi, ali ipak oni koje povremeno susrećemo su zoomorfni motivi, i to uglavnom predstave pauna, ptica, ale i aždahe, mitskog čudovišta, i vrlo rijetko ribe. Omiljen, ali u isto vrijeme rijedak motiv jeste i džamija. Vjerovatno najcjenjenija vrsta veza jeste zlatovez. To je vrsta ukrašavanja tekstilnih predmeta zlatnom, pozlaćenom ili srebrenom niti na raznim podlogama. Korištene tehnike rada najčešće su bile: provlak, bejberek i razvaruša. Izbor korištenih motiva je brojan. Gotovo svi predmeti izrađeni su od ručno tkanog, pamučnog platna, beza, koji se tkao na uskom tkalačkom stanu.

Formiranje ove etnološke zbirke u najvećoj mjeri rezultat je dugogodišnjeg sistematskog otkupljivanja i prikupljanja predmeta od strane Adila i Tanje Zulfikarpašić, utemeljitelja Bošnjačkog instituta – Fondacije Adila Zulfikarpašića. Jedan dio zbirke formiran je tako što su pojedinci poklanjali predmete prepoznajući značaj institucije koja afirmira kulturne vrijednosti naroda u Bosni i Hercegovini.

Na ovaj način u jednoj instituciji pohranjeni su predmeti materijalne kulture, arhivski dokumenti, biblioteka i drugi značajni artefakti putem kojih se mogu identificirati i utvrditi neki elementi od kojih je sačinjen kulturni identitet ljudi koji su stoljećima živjeli na ovom prostoru.